VAŽNOST PRIZIMENA KO POUZDANI SPOMENICI MATERIJALNE I DUHOVNE KULTURE NARODA

Da su ti Vlasi tj. Morlaci jedan poseban narod sa svojstvenim prizimenima.

Da je taj narod podiljen na dva kršćanska virozakona, što dokazuju njeva lična imena.

Da su se rodovi toga naroda, i porid razlike u virskoj slidbi, uvik držali skupnosti ko narod jednog porikla i jedne krvi, uvik išli jedni s drugima i u naseljavanju i u raseljavanju. Di je bilo jedni, bilo u većem, bilo u manjem rodu,  bilo je i drugi. Eto među njima “ Bilof Mustapić, poturica “, biće da je i on član morlačkog puka, primio je muslimansku virsku slidbu, a pored toga, a  on iđe sa svojom braćom po krvi., jel šta bi “ Bilof Mustapić “ ko musliman 1579 godine mogo ić sa Vlasima, a koji se sklanjajući baš isprid oni, kojima po virskoj slidbi on tada pripada.

Iz ovog popisa, di se nalazi 82 prizimena sa 121 licem vidimo, da od 82 prizimena 23 jesu svojina i bački Bunjevaca, a to su: Bačići, Bašići, Brajkovići, Grubišići, Ivanići, Ivanovići, Jurići, Lučići, Lukići, Markovići, Martinovići, Matijevići, Milankovići, Milunovići, Nikolići, Stipanovići i Vukmanovići. To je dakle dobra četvrtina od ukupnog broja, a sva od naši najlipši prizimena.

Šteta što nemamo popis onih katolčki “ Raca “ koji su se godine 1598 priselili – na poziv iz neki 37 – 38 bačkih sela i zaselaka u Ostrogon ( Esztergom ) i okolinu ostrogonsku, sa svojom brojnom stokom. Imamo prizime Ostrogonac u Subotici, od 1868. godine, očevidno su im preci bili doseljenici iz Ostrogona i okoline, a katolici su ( Bunjevački kalendar 1868  23, Neven 1892  23,  1896  83, 122-124 ). Kada bi imali popis ko što je onaj iz 1579. god. kada bi se po prizimenima  vidilo , da li je i koliko je bilo porodica sa našim prizimenima.

Važno je spomenit i prizimena Poljičana, ali samo ona, koja se nalaze kod bački Bunjevaca. Dr J. Modestin je piso o Poljicama i Poljičanima i pritpostavljo je da su poznati stanovnici Poljica bili ilirskog roda Dalmati, da su nji pokorili i poromanili Rimljani. Uslid toga i Poljičani su po poriklu “ Vlasi, tj. Morlaci”. Po dolasku novi Slovena na Balkan, Poljičani su prirođeni, tj. asimilovani, katolici u Hrvate, pravoslavni u Srbe. U vrime kada je dični sin Poljica don Frane Ivanišević piso Zbornik Poljica život i narodni običaji, Poljičani već nisu znali naziv svoga porikla ( ovo je samo još u podsvisti tinjalo ) šta više, taj naziv smatrali su za porugu. U zborniku piše don Frane: “ Bračani i bližnji otočani znadu se podrugivati Poljičanima, da su Vlasi, Morlaci i da govore po vlaški. Iz istoga Zbornika don Franovog znamo, da su Poljičani smatrali i nazivali Zagoru i Bosnu VLAŠIJOM. Po istraživačima, nepristrasnim, eto znamo, da su Poljičani po svom poriklu zbilja “ Vlasi, Morlaci “, što i njihov  prizimena, popisana u zborniku,  jasno dokazuju. Stoga, razloga, tj. zajedničkog porikla, valja iz Zbornika navesti ona prizimena, koja su ista sa bačko - bunjevačkim.

Mijo Mandić

više o tom, čitajte u novom broju RIČ BUNJEVAČKE MATICE