BUNJEVAČKA  NARODNA  NOŠNJA

U mom radu biće  obuhvaćena bunjevačka narodna nošnja s kraja XVIII, XIX i XX vika, ko i  igre i pisme, a sve u cilju očuvanja identiteta i kulturne baštine Bunjevaca na prostorima di vikovima žive. Ako je štogod očuvalo Bunjevce, u okruženju u kakom su bili, onda su to cigurno igre, pisme, a prije svega nošnja. Ovo možem slobodno divanit jel je to istina koju niko ne mož  porić i ritko bi se ko usudio štogod drugo kazat.

I prije nego što sam spozno ko smo, šta smo i kaki su nam običaji, bio sam fasciniran lipotom i bogatstvom naše narodne nošnje.

Nošnja Bunjevaca je imala i svoje društveno značenje, jel je bila svojevrsni pokazatelj svakog člana zajednice, ko i njegov status unutar porodice i društva u cilini. Ako se zna da su Bunjevci živili u zadrugama, od koji je svaka brojila 20-40 članova, ko i to da su bili ozbiljni i puni narodnog ponosa, lakše će se svatit opravdanost prvenstva pisanja o nošnji. Naravno ja nisam ni prvi ni poslidnji koji piše o nošnji, al smatram da posli toliko godina koliko sam provo uz nju ko koreograf, igrač i rukovodilac imam dovoljno znanja i iskustva, ko i prava na to.

Tokom XVIII vika Bunjevci su imali graničarski obaveza i triba spomenit njevo vojno (katansko) ruvo-odilo. Prema onom što se mož vidit na slikama, opisima i biluškama to ’’ruvo’’ se minjalo, al digod oko 1733.godine graničar Bunjevac je na nogama imo opanke, zatim široke plave pantalone, crvenu kabanicu i kapu, pušku, a za pojasom dva pištolja samokresa i dva noža. Oko 1760.godine pešak je nosio nemački kaput (der Waffenrock) od zelenog sukna, sa dva džepa i 18 pucadi. Na rukavima je bilo crveno narukavlje. Kaput je pokrivo gornji dio ’’madžarski’’ pantalona od crvenog sukna i bio je ukrašen raznobojnim gajtanima. Na glavi su pešaci umisto šešira imali kapu sa štitnikom od medi. Konjanici-husari su imali bogatiju i skuplju odiću : dolamu od zelenog sukna, čizme s mamuzama, pojas žute boje sa žutim i crnim pucadima.

 U doba varoške uprave minjala se i nošnja, al da se malo zadržim na osnovnim dilovima. Osnovni dilovi bunjevačke muške i ženske nošnje rađeni su prvenstveno od domaćeg platna, koje su proizvodile i obrađivale žene. Dopunu platnu, platnenoj odići činili su krzneni i sukneni odivni predmeti, od kraći i duži kaputa s rukavima i brez nji, do dugački ogrtača-svojevrsna kabanica-opaklija. Bunjevačka nošnja nije zavisila samo o razmernom blagostanju i imovinskoj moći familije, nego i o uloženom radu i naporu u proizvodnji odivne sirovine. Ko i kod drugi naroda, tako i kod Bunjevaca, narodna nošnja i to ona drevna, služi ko putokaz za ispitivanja njevog porikla. 

Bunjevačka muška nošnja se sastojala od košulje, gaća, opanaka i kabanice, što su istovrimeno i odlike svi sa dinarskog područja. Ovo o čemu sada divanim je ona prvobitna nošnja, koja će se tokom vrimena minjati. Košulje i gaće su se šile od domaćeg platna (lan ili konoplja). Opanci su bili od kože, dilovi su se pleli oputom (uzica), od tanki pramenova ovčije kože. Kabanica je u to vrime bila suknena, ispočetka brez rukava, u kasnijem periodu sa rukavima, al se nije oblačila ko kaput, već se ogrtala. Najznačajnije promine doživila je muška nošnja posli ukidanja Vojne krajine (Subotica,Sombor) i graničarstva. Cigurno da je ta promina bila brža po naseljima, a ništo sporije je išla po salašima, što je i razumljivo kada se uzme u obzir način komuniciranja i saobraćaja u to vrime.

Sredinom XIX vika naš čovik je nosio pantalone priljubljene uz nogu, kaput, dolamu tamne boje od sukna i šešir. Ovaka nošnja se nosila po naseljima, a posebno se istico prsluk. Kod starije čeljadi on je bio jednostavniji, a kopčan je sa srebrnim pucadima (15-25 komada). Mlađi su pak nosili prsluke od kumaše  (somot,baršun) bogato ukrašen vezom. Najčešće su to bile grančice i cviće. Na nogama su nosili žute el crne čizme, a na igrankama je u kasnijem periodu dodatni dio nošnje bio zvečke, koje su koristili samo stvarno dobri igrači. Na igranke su se donosile i tek kasnije, za vrime igranja, mećale na čizme. Ovaj dodatni dio je u kasnijem periodu posto jedan od najpripoznatljiviji odličja bunjevačke muške nošnje.

 Bunjevačka ženska nošnja bila je i ostala divan za sebe. Mislim da neću pritirati ako kažem da je uvik, digod da se pojavljivala, privlačila posebnu pažnju. To pogotovo kada se zna da je ona sačuvala i jedan dio svoje izvornosti, a posebno kada se ima u vidu njena raskošna mišavina svile, somota, krzna, dukata, zlatni i srebrni punki i kopči, te finog tkiva i izuzetno bogati vezova.Koliko je ona bila ’’na cini’’ najbolje divani podatak da je ženski dio kraljevske loze rado nosio bunjevačku narodnu nošnju raznim prigodama, za šta postoji niz dokaza.

Ženska nošnja je bila svojevrsni pokazatelj životne dobi, promina u životu (veridbe, materinstva, zrile dobi). Ako je igdi bila jasna razlika između svakodnevne (poslindanske) i svečane nošnje, onda je to upravo kod bunjevačke ženske nošnje.

Krenićemo redom pa ću tako prvo opisati košulju. Košulja je prvobitno bila izrađena od domaćeg lanenog ili konopljinog platna, dok su svečane bile od najfinijeg platna, brižno vezene, posebno na rukavima. To su takozvani šlingeraji. I ženska se košulja, ko i muška, ispočetka vezivala, a pucad i to zlatna, se počinju koristiti u drugoj polovini XIX vika. Divan sklad starog tkanja, kroja i veza bio bi najjednostavniji i najbolji opis starinske, bunjevačke, divojačke i ženske košulje.

Donji platneni dio ženskog rublja, koji je išo uz tilo, zove se skute, a šiven je od lanenog platna u tri pole. Skute su se nabirale oko pojasa i vezivane su ’’uskutnjakom’’. Gornji dio skuta je bio porubljen, kako su onda divanili, ’’kopljački’’, a donji ’’šupljački’’. Rubovi platna su šiveni od gori pa na doli do polak pa se onda ušivala čipka. Skute su se počimale nosit između 14 i 15 godine, ako je virovati starijoj čeljadi.

Turnir je dio koji se neposridno vezivo na košulju i skute i to oko pasa. Oblik mu je ko u mladog miseca, a na kraju su uzice kojima se vezivo. Turnir je ’’punjen’’ starim krpama, a nosio se kako bi suknje lipče stojale i lakše se nosile.

 Priko skuta su se oblačile donje suknje koje su bile od lanenog platna. Šile su se u 5-6 pola i oblačilo i se više, 5-9 sukanja. Kako su donje suknje bile šlingovane, one pridstavljaje istinsko umiće tkalačkog i veziljskog umića. Sa live strane su se obično nalazili ’’rastriži’’-otvori koji su dopirali skoro do kolina, al je važno kazati : nikad do nji, nit je išo jedan otvor priko drugog.

Red bi bio da bar spomenem još dvi bunjevačke ženske nošnje tako tipične za ovaj kraj-pikete i sefire. I jedna i druga spadaju u litnje nošnje, s tim što su piketi starijeg datuma. Nosili su se radnim danom, a lipči primerci i nediljom.            Još vridi napominiti, a to do sad nigdi nisam, da u red svečane bunjevačke ženske nošnje spada i bila šlingovana, a nosile su je sirotije cure i divojke. Šlingeraji su prava remek dila vezilja. Šlingovo se i prsluk, i suknja, i kecelja i igrač. Uz ovu nošnju su obavezno išle rukom rađene na baršunu papuče...

Više o ovoj temi pročitajte u štampanom izdanju .

 

                                                                                   Diplomirani koreograf

                                                                        Miroslav Vojnić Hajduk - Marača

    

Tekst je nastao u okviru projekta " Umitnički radovi isprepeteni prstima Bunjevaca i Bunjevki “ koji je realizovan uz podršku Pokrajinskog sekreterijata za kulturu, informisanje i verske zajednice.Za sadržaj priloga odgovornost isključivo snosi "Bunjevačka matica" i redakcija časopisa "Rič Bunjevačke matice". Stavovi koji su u tekstu ne odražavaju nužno stavove podršku Pokrajinskog sekreterijata za kulturu, informisanje i verske zajednice.