OSVRT NA AUTOHTONOST I BORBU ZA SVOJA PRAVA PODUNAVSKIH BUNJEVACA

U brobi za svoj narodni, nacionalni identitet (lat. – istovetno, posve jednako, isto ) kroz stolića i vikove, neosporno je da su nosioci bili isključivo i samo bunjevački intelektualci. To su oni, koji su uvik živili za svoj narod i sa svojim narodom. Bili su imuni na laskave ponude fotelja i ugledni položaja ili primamljivi titula. Ne mali broj je zbog toga, na kraju, u starosti, osto brez sridstava za sopstvenu egzistenciju, sam i pripušten, ostavljen zaboravu. To, što su sva svoja materijalna sridstva uložili u novine i časopise ( Mijo Mandić, Kalor Milodanović i dr. ), da bi probudili nacionalnu svist zapostavljeni bunjevački masa, izgledalo je, ko da je to samo njeva stvar i zluradost kod neprijatelja nije zato izostajala u ovakim slučajevima.

            S obzirom da je jezik jedan od važni činilaca u određivanju identiteta jednog naroda, evo šta je o tome tvrdio franjevac Matija Petar Katančić (1750 - 1825).

            Pisnik i arheolog, katoličiki sveštenik, profesor Univerzitreta, franjevac bosne srebrne u Budimu, piso je prid sam kraj XVIII vika:  „ Hrvati - ovo pričam po svom znanju, Trace ( Race, Rase ) i Ilire, koji se od njih u dijalektu znatno razlikuju, zovu sve Vlasima „. Dakle, jezik slavonski, tj. panonski se znatno razlikuje od hrvatskog dijalekta ( čakavska ikavica ) i ko je taj slavonski, a to znači štokavski dijalekat govorio, zvali su ga Vlahom, pa bio on pravoslavni ili katolik.

            Petar Matija Katančić je rođen u Slavoniji u Valpovu. On je doduše piso na stranim jezicima, ali se iz ti njegovi spisa vrlo dobro mož razabrat, kako on misli o jeziku Slavonaca – o štokavštini.

            Za njeg je taj jezik ilirski; drugog naziva on apsolutno nema za jezik Slavonaca. Pa pošto je njemu štokavština jezik ilirski, onda su mu i svi oni Iliri, koji god štokavštinom govore. „ Ilirski pokret“ nazvan je po imenu antički Ilira, budući da je postojalo kod mnogi uvirenje da se stanovnici drevne Ilirije u biti nisu prominili odnosno da su to bili – kako u prijehrišćansko, tako isto i u savrimeno doba Sloveni ( Slaveni ).

Revolucionarni pokreti 1848. godine, koji su potresali Evropu, pa i Austrougarsku monarhiju, počeli su da nagrizaju carevinu, koja je kako znamo, imala najbrojnije narode drugi nacionalnosti pod svojom vladavinom. Mađarska uspiva da izdejstvuje 1867. godine nagodbom sa Austrijom dvojnu monarhiju, tj. da za sebe osigura određenu samostalnost, ne odričući pravo prvenstva Beču.

Septembra 1868. godine, nagodbom izmeđ Bahovog i Ugarskog sabora (zakonski članak 1. (XXX) za 1868. godinu), a “za izravnanje državno-pravni pitanja izmeđ Kraljevine Ugarske i Kraljevine Hrvatske i Slavonije, koje čine jednu istu državnu zajednicu utvrđen je i taj odnos”.

Sasvim je vidljivo, da Hrvatima nagodba daje samo ograničenu samostalnost. Međutim Hrvati se nisu zalagali da Bunjevce proglase za Hrvate, a kamoli da se zalažu za neka bunjevačka nacionalna prava u tuđini. Jer je van teritorije Hrvatske i Slavonije u Ugarskoj ostalo oko 300.000 Bunjevaca i Šokaca.

            Šta je, prema tome, ostalo najbrojnijim Bunjevcima među ovim Slovenima? Ništa drugo, nego da se oslone na svoje napredne ljude i da nastoje da dođu do svoji nacionalni prava življenja i opstanka. Sve je teže bilo javno se suprostavljati asimilaciji koja se nemilosrdno sprovodila jer Ugarskoj nije bilo u interesu da postoji mnogo autohtonog preživilog življa slovenskog ili ilirskog porikla.

            Zato su se Mijo Mandić i pop Pajo Kujundžić zalagali za svoj bunjevački rod i tražili od vlade “Da svaki naraštaj pohađa nastavu na maternjem jezku, ako se taj jezik u opštini upražnjava”. Paragraf 85. Zakonskog člana XXX VIII iz 1868.godine.

            Da je postojalo drugi narodnosti koje je tribalo asimilirati vidi se iz izjava viđeniji Mađara:

            “Moramo biti načisto sa neoborivom činjenicom, da je narodnosti u Mađarskoj uvik bilo i da će ih uvik biti. Mi ne triba da nastojimo da narodnosti pomađarimo, nego da ih učinimo pravim mađarskim rodoljubima “

                                                                                                            Dr Jančo Benedek

            “Duša mi plače, kad vidim, kako se škulovanje na maternjem jeziku moga roda, bezrazložno, novim režimom škulovanja zatvaraju vrata; kad vidim, da bunjevačka dica, ni u znanju ni u poznavanju osnovnih pojmova u nauki ko i zbog neophodnog znanja mađarskog jezika, na mogu paralelno da napriduju sa mađarskom dicom”.

                                                                                                Lazar Mamužić

            “Niko ne može više od mene da cini legitimne zahtive narodnosti, niko ne bi mogo iskrenije od mene da zaželi, da se u našoj zemlji svaka narodnost slobodno razvija, da uspešno niguje svoj jezik i kulturu”.

                                                                                                Košut Lajoš

            Donošenje mađarskog zakonodavstva po pitanju o narodnostima je regulisano 1868. godine. Zakon je obezbedio i to sa ozbiljnim respektom sve državne, ustavne, političke, upravljačke i pravne pritpostavke, koja su pitanja po važnosti presudna. Mađarsko zakonodavstvo doneto 1868. godine tribalo je, s jedne strane, da svima osigura opšte obrazovanje, mogućnost napridka, zatim se svestrano pobrinio o tome, da odnosni narodi stiču osnovno obrazovanje na maternjem jeziku, i da posli osnovne škule i stečenog znanja mogu nastaviti dalje škulovanje.

Horanski Nandor je o narodnosnom pitanju iznio svoj stav u novinama “Nemzeti Ujšag” 1985. godine:

            “Uprkos tome, što je pitanje narodnosti, u više jezičnim područjima sve češće isticano, ipak je bilo malo takvi, koji su bili načisto u potpunosti o pitanjima narodnosti; široka javnost još manje poznaje Bunjevce i bunjevačko pitanje.  Mnogi opet ne bi o ovome ni želili da govore ili kažu, da ni ne postoji bunjevačko pitanje; drugi bi možda i želili ovo pitanje da riše, ali im je teskobno da uče bunjevački i da se bave porodičnim odnosima bunjevačkog naroda; radije uče francuski, engleski, talijanski, turski, kineski, ciganski itd. Nego južnoslovenski jezik.

Bunjevci pripadaju južnoslovenskim narodima, a to su (Hrvati, Srbi, Bunjevci, Šokci, Dalamatinci, Iliri, Bošnjaci), nema razlike, budući da su im porid zajedničkog jezika, zajednički porodični.

           

Sastavio, Mijo Mandić, dipl.inž.arh.

 

Tekst je nastao u okviru projekta "Subotički Bunjevci na tromeđi Beograd,Zagreb i Budimpešta“ koji je realizovan uz podršku grada Subotica. Za sadržaj priloga odgovornost isključivo snosi "Bunjevačka matica" i redakcija časopisa "Rič Bunjevačke matice". Stavovi koji su u tekstu ne odražavaju nužno stavove grada Subotice.

 Više o ovom pričitajte u novm broju Rič bunjevačke matice.

 

                                                           

           

 

 

 

 

 

 

                                                           

           

 

 

 

 

 

Pritraga

Aktuelno u Riči

Prid nama je novi broj.

Uskršnja izložba u Bunjevačkoj matici intermeco